O-blog

Dobrodošli na oblog, ponesite rakije, čarapa imam...


10.03.2009.

MALA IZMJENA

STRANICA JE PREBAČENA NA


http://www.kuzmanov.comyr.com/

VIDIMO SE TAMO....
03.03.2009.

(O)Blog news...

Dragi moji,

kao što sam i najavio, beogradski časopis ETNA koji okuplja veliki broj autora koji se bave satirom objavio je i moju priču PRVIH HILJADU GODINA JE NAJTEŽE. Publikovani tekst pogledajte ovdje, a postavljena je i simpatična karikatura.

Naravno, preporučujem i da pročitate novi broj časopisa. Broj 83

Do ponovnog (o)blogivanja....
vaš  Saša Kuzmanović

24.02.2009.

(O)Blog news...

Drama PUKOVNIK I POKOJNIK je proširena i dorađena, a objavljena je na (o)blogu u činovima jer ne može da stane u jedan post. Nadam se da Vam to neće pokvariti užitak čitanja.

 

Još nešto, priča PRVIH HILJADU GODINA JE NAJTEŽE biće objavljena u beogradskom časopisu ETNA koji se bavi satirom.

 

Uživajte,

Saša Kuzmanović

24.02.2009.

PUKOVNIK I POKOJNIK (čin I)

Lica:

                STUDENT

                UVAŽENI PROFESOR

                ČINOVNIK

                MIKI

                VATROSLAV

                RADAN

                ROJ

 

 

Čin I

(Student nervozno cupka ispred kancelarije mentora koji treba da mu saopšti mišljenje o radu. U njegovim mislima već duže vremena je samo jedna slika. Rukuje se sa komisijom, a oni mu iskreno čestitaju na odbranjenom radu.)

STUDENT

(Sam sebi.)

Hoće li ovo ikad da se okonča? Kako ću poslije svega ovoga da odem negdje gdje nema ni životinja, a kamoli ljudi pa da lijepo ne razmišljam ni o čemu. Ali prvo ću organizovati neku dobru žurku za društvo. Tu bi mogli od muzike da puštamo...

 

UVAŽENI PROFESOR

Uđite kolega!

 

STUDENT

(Prenuvši se iz razmišljanja.)

Hvala Vam, došao sam kada ste mi kazali, nadam se da ste pregledali moj rad?

 

UVAŽENI PROFESOR

Da, da, jesam. Pregledao sam rad.

 

STUDENT

Kakvi su prvi utisci?

 

UVAŽENI PROFESOR

Rad je veoma dobar. Čestitam. Samo da još utanačimo neke više tehničke stvari.

 

STUDENT

(Osjećajući ogromno olakšanje i ne mogavši skriti osmjeh na svom licu.)

Dobro, dobro, to je prva verzija. Vi stavite svoje komentare i sugestije, a ja ću to onda polako da dorađujem.

 

UVAŽENI PROFESOR

Pa, da Vam kažem, i nemam nekih komentara. Rad je veoma dobar i može ovakav ići u štampu. Samo bih Vam sugerisao jednu drugu stvar, više tehničke prirode, a to se sada odradi za...

 

STUDENT

(Već sigurnijim nastupom i sa olakšanjem.)

Ma samo recite...

 

UVAŽENI PROFESOR

Treba ovo da prebacite na ćirilicu.

 

STUDENT

(Pomalo zbunjeno.)

Na ćirilicu.

 

UVAŽENI PROFESOR

Ma da. Znate kako sada stoje stvari sa tim našim pismom. Polako pada u zaborav i očigledno je da je ugroženo.

 

STUDENT

(Zamišljen. Ćuti. Gleda negdje kroz zid. Traži riječi za iole smislenu rečenicu.)

 

UVAŽENI PROFESOR

Sada imate te programe na računaru, uvjeravam Vas da se sve to može automatski odraditi.

 

STUDENT

Da, da, ali ako bih Vas ja zamolio...da mi ipak dopustite...da rad izvedem na latiničnom pismu...iz svojih privatnih razloga...

 

UVAŽENI PROFESOR

Zaboga, jeste li Vi Srbin?

 

STUDENT

(Iznenađen. Zaprepašten. Šokiran. Bez teksta.)

 

UVAŽENI PROFESOR

(Vidno iznerviran, sa borama na čelu, povisuje ton.)

Jesi li ti Srbin?

 

STUDENT

(Još uvijek teško pronalazeći riječi i još uvijek zaprepašten.)

Profesore...uz dužno poštovanje...ne bih sada da iznosim svoju genealogiju...mislim da to i ne bi trebalo biti važno za jedan diplomski rad.

 

UVAŽENI PROFESOR

Jesi li ti Srbin?

 

STUDENT

(Već malo razmislivši o situaciji u kojoj je zatečen.)

Dobro, šta ako bih Vam kazao da ne polažem puno na nacionalne predznake i da se osjećam kao da i nemam nacionalnost.

 

UVAŽENI PROFESOR

Pustite to. Koje ste nacionalnosti.

 

STUDENT

(Već priviknut na idiotizam situacije.)

Dobro. Ako Vas baš zanima. Recimo. Bosanskohercegovačke.

 

UVAŽENI PROFESOR

(Nervozan. Briše čelo papirnom maramicom.)

Šta kažete? Pa ta nacija ne postoji.

 

STUDENT

Onda gledate u prvog pripadnika te nacije.

 

UVAŽENI PROFESOR

(Pronalazeći još snage za nadmudrivanje.)

A vaša etnonacionalna pripadnost, je li srpska?

 

STUDENT

Pa mogla bi biti, ali molim Vas, zar je to važno za jedan filozofski tekst.

 

UVAŽENI PROFESOR

Znate li kolega da ja imam studenata muslimana i Hrvata koji kod mene pišu ćirilicom.

 

STUDENT

Nemojte me pogrešno shvatiti, nemam ja ništa protiv ćirilice, to je moje pismo, ali ja smatram i latinično pismo za svoje. Ja lično znam oba pisma ali uvijek koristim latinicu, zbog navike uglavnom. Zašto ne možete poštovati moj izbor?

 

UVAŽENI PROFESOR

Ali moji studenti koji su drugih nacija pišu...

 

STUDENT

Nemam ništa protiv toga da pišu ćirilicom, a isto tako sam ubijeđen da oni isto tako nemaju ništa protiv što ja koristim latinicu. Odmah da Vam kažem ako iz bilo kojeg razloga, koji ne morate ni objelodaniti, želite da ja potražim drugog mentora, slobodno recite.

 

UVAŽENI PROFESOR

Kolega, stvarno Vas ne razumijem. Evo vidite, svi ovi dokumenti fakulteta su na ćirilici.

(Baca neki papir koji se našao tu na stolu pred studenta.)

 

STUDENT

A da Vam iskreno kažem, mogu se pozvati i na odredbu ustava koja mi garantuje...

 

UVAŽENI PROFESOR

Kakvu odredbu, kakav ustav?

 

STUDENT

U ustavu Bosne i Hercegovine stoji odredba da su ravnopravna dva pisma i tri jezika.

 

UVAŽENI PROFESOR

Ma kolega, neke stvari se rješavaju zakonima i propisima, evo mi ovdje na fakultetu imamo pravilo da sva dokumenta pišemo na ćirilici.

 

STUDENT

(Sigurnijim tonom postavi pitanje jer je uvidio da je profesor sam uletio u zamku.)

Zar nije ustav 'stariji' i od zakona i od propisa i od pravila?

 

UVAŽENI PROFESOR

Jel' stariji?

 

STUDENT

(Već mireći se sa sudbinom.)

Jeste profesore.

 

UVAŽENI PROFESOR

Jeste?

 

STUDENT

Jeste.

 

UVAŽENI PROFESOR

(Crven u licu. Ljut. Baca listove diplomskog rada preko stola.)

Tražite onda nekog drugog mentora.

 

STUDENT

(Kupeći rad.)

Hvala Vam ipak na utrošenom vremenu.

 

UVAŽENI PROFESOR

(Ćuti.)

 

STUDENT

(Trudeći se da što prije izađe.)

Doviđenja.

 

UVAŽENI PROFESOR

(Opet ćuti.)

 

STUDENT

(Izašavši iz kancelarije drži jednu ruku na glavi i razabira šta se to upravo desilo. Prilazi stepenicama. Mrak.)

24.02.2009.

PUKOVNIK I POKOJNIK (čin II)

Čin II

 

(Student okrećući se stalno oko sebe pokušava da razabere gdje se to nalazi. Prilično zbunjen poluglasno se zapita.)

 

STUDENT

Šta je dovraga ovo?

 

ČINOVNIK

(Pospano.)

Drugi svijet.

 

STUDENT

(Pogleda oko sebe i vidje nekog čovjeka u plavom odijelu.)

Šta rekoste gospodine?

 

ČINOVNIK

(Zijevajući.)

Drugi svijet. Mrtav si.

 

STUDENT

(Preneraženo.)

JA MRTAV?

 

ČINOVNIK

Mrtav si. Koju riječ nisi razumio?

STUDENT

K...K...Kako sam umro? Pa još sam mlad, nisam ni studije završio.

 

ČINOVNIK

Imali smo i mlađe i neškolovanije.

(Odgovori sa ozbiljnim smješkom klimajući potvrdno glavom.)

 

STUDENT

(Malo pribranije.)

Kako sam umro?

 

ČINOVNIK

(Lista neku knjižurinu.)

Da vidimo...Dobro...Gurnut si niz stepenice. Nego da vidimo, šta ti je sada činiti, trebaš započeti proceduru.

 

STUDENT

(Tražeći skrivenu kameru oko sebe.)

Stepenice?

 

ČINOVNIK

E Radane mili. Student, a ne zna šta su stepenice. Gurnut si niz stepenice na fakultetu. Jesi li ti malo spor? Kako si ti uopšte upisao fakultet? Šta studiraš?

 

STUDENT

Filozofiju studiram, nego...

 

ČINOVNIK

E to onda sve objašnjava, filozofi su mi najsimpatičniji. Dvije ne mogu povezati.

 

STUDENT

A ko me gurnuo?

 

ČINOVNIK

Povjerljiva informacija, ne mogu ti reći.

 

STUDENT

A zbog čega?

 

ČINOVNIK

Vi filozofi, znate, trebali bi bar ponekad da dajete odgovore na pitanja, a ne da ih stalno samo postavljate. Gurnut si jer si pisao rad pogrešnim pismom.

 

STUDENT

Kako mislite pogrešnim?

 

ČINOVNIK

Pojma nemam, pitaj Radana kad mu dođeš na istinu. Ali nisi jedini, ako se ne varam od posljednjih četiristotine iz tvog regiona petorica su već ovdje zbog pisma.

 

STUDENT

Možeš li mi još  šta reći, u vezi...

 

ČINOVNIK

Ne mogu, brate dosadan si, i ovako sam ti rekao previše. Evo ti formular, popuni, pa donesi da započnemo proceduru. Znaš li pisati?

 

STUDENT

 (Već priviknut na situaciju.)

Samo pogrešnim pismom, dobaci.

 

ČINOVNIK

(Kratko ga pogleda.)

 

STUDENT

Oprostite, ali ja ovdje ništa ne razumijem...

 

ČINOVNIK

E to je zato što je na Mađarskom. Izvini, zaboravio sam ti reći. Evo ti priručnik, tu ti je osnovno i dovoljno ti je.

 

STUDENT

Izvini, a što je na Mađarskom?

 

ČINOVNIK

 (Prevrćući očima.)

Pa zato što smo valjda u Mađarskoj.

 

STUDENT

Hoćeš reći da je drugi svijet u Mađarskoj?

 

ČINOVNIK

Upravo tako. Ajde sada, stvorićeš gužvu.

 

STUDENT

A zar niste na nebu ili tako nešto slično?

 

ČINOVNIK

(Pauza. Gleda ga. Povuče naočare malo niže.)

Vi ste filozofi stvarno neopisivo glupi. Svaki put me izbijete iz takta, a toliko sam vas se nagledao.

 

STUDENT

A nemam ni olovku, da Vam odmah kažem.

 

ČINOVNIK

O zaradanamiloga, šta je ovo meni trebalo.

 

STUDENT

Pa posudite mi olovku, pa da završimo stvar.

 

ČINOVNIK

Ma nema veze, niko to i ne gleda, evo pisaću da si nepismen. Stisni prstom ovdje.

 

STUDENT

Kako nepismen, pa kazao sam da studiram filozofiju, znam valjda da pišem,

 

ČINOVNIK

Studiraš filozofiju pa filozofiju, pa dobro, zapamtio sam. Slušaj dečko znam da ti je besmisleno to čim si se bavio poslednjih godina, ali šta da radiš mora neko i filozofiju da studira. Još ste vi i dobri, teolozi imaju prvo psihijatrijsku pomoć, pa tek onda....

 

STUDENT

Nego, kako je ovdje na Drugom svijetu, ima li...

 

ČINOVNIK

Ma sve ćeš saznati ni petina vječnosti neće da prođe, ništa se ne sekiraj. Evo ti papir, još stavi ovdje datume i gotovo.

 

STUDENT

Kakve datume?

 

ČINOVNIK

Ovdje datum rođenja, ovdje smrti.

 

STUDENT

Datum rođenja je 3.3.1982. a umro sam danas, valjda.

 

ČINOVNIK

(Pogleda ga preko naočara.)

Danas?

 

STUDENT

Pa, pretpostavljam.

 

ČINOVNIK

 

Nema ovdje gdje si došao juče, danas, sutra...ovdje ti je uvijek danas...tako da ne možeš reći danas...Ma nema veze, k'o da će neko ovo da kontroliše. (Lupi pečat.)

 

STUDENT

Dobro i šta sada?

 

ČINOVNIK

Sada, hm. Spoznaja.

 

STUDENT

Kakva spoznaja?

 

ČINOVNIK

Samo će da ti se kaže. Samo ti idi na ona vrata, tamo će ti biti sve jasno.

24.02.2009.

PUKOVNIK I POKOJNIK (čin III)

Čin III

 

(Pokušavajući da se malo sabere, student opazi nekog gospodina i pođe prema njemu.)

 

STUDENT

(Prilazeći i pružajući ruku.)

Oprostite, htio bih nešto da vas upitam. No, dobar dan prije svega.

 

MIKI

(Odmahujući rukom i glavom.)

Pozdravljam te ali rukovanje ne praktikujemo ovdje.

 

STUDENT

Oprostite.

 

MIKI

U redu je.

 

STUDENT

Mogu li znati vaše ime?

 

MIKI

Zovem se Miki.

 

STUDENT

Dobro, gospon Miki, drago mi je da vidim staloženog čovjeka ovdje, nego jesmo li stvarno u Mađarskoj?

 

MIKI

Naravno, a gdje bi bili?

 

STUDENT

Pa na nebu, recimo ili pod zemljom.

 

MIKI

Ne budi smješan. I nisam ja čovjek.

 

STUDENT

Oprostite, sve ove stvari su mi nove pa se teško snalazim, a Vi ste?

 

MIKI

Ja sam Miki, čuvar ključeva rajskih vrata.

 

STUDENT

Zar to nije sveti Petar?

 

MIKI

Pa dobro, neki me zovu i tako, ali ja više preferiram Miki.

 

STUDENT

A gdje su vrata raja?

 

MIKI

Pa nema vrata, to se misli onako figurativno.

 

STUDENT

Pa pretpostavljam da nemate ni ključeve.

 

MIKI

Jako si bistar momče, a što će mi ključevi?

 

STUDENT

Ma ja samo onako....

 

MIKI

Nego momče jesi li spreman?

 

STUDENT

Na šta?

 

MIKI

Gori si od onog filozofa što mi je skoro bio, dvije nije mogao da sveže. Jesi li spreman da ti se odvaže...???

 

STUDENT

I ja sam student filozofije, bio. Ne završih.

 

MIKI

Bolje, mene ako pitaš. Spreman?

 

STUDENT

Pa pretpostavljam da jesam. Tu sam, vjerovatno mi druge i nema?

 

MIKI

Nema, u pravu si. Samo da znaš, da te malo pripremim, mnogi to podnesu gore nego što su se i nadali.

 

STUDENT

Pa ja i ne gajim neke nade....

 

MIKI

A zna da to bude i nesnosno dugo.

 

STUDENT

Po svemu sudeći sa mnom će brzo da završi.

 

MIKI

Ne budi tako siguran. Ovdje se sve mora izvagati. I više nego što zamišljaš stvari naći će se na vagi.

 

STUDENT

Pa dobro. Spreman sam.

 

MIKI

Ajde sada idi tamo, Radan te čeka!

 

STUDENT

A ko je Radan?

 

MIKI

(Uz smješak.)

Radi za vagom.

 

STUDENT

(Dok je išao u pokazanom pravcu, primjetio je da ga neko prati, te se brzo okrenu.)

Izvolite!

 

VATROSLAV

(Gledajući unaokolo kao da provjerava ima li koga u blizini.)

Zovem se Vatroslav, mada to ti ništa ne znači, ali čuo si za Prometeja sigurno.

 

STUDENT

Čuo sam.

 

VATROSLAV

Ma to sam ti ja, samo je neka budala prolupala da se zovem...ma nevažno, imam ponudu za tebe.

 

STUDENT

Kakvu?

 

VATROSLAV

(Pipajući studentov kaput.)

Lijep kaput, sigurno lijepo gori.

(Zasjaše mu oči, a pogled se negdje blaženo izgubi u beskonačnosti, ne puštajući kaput.)

 

STUDENT

Kakvu ponudu?

 

VATROSLAV

Da. Ovaj. Daćeš mi taj kaput, a ja ću tebi ...

(Rovi po džepovima, dok na kraju ne izvuče kamen, kremen i malo sasušenog lišća.)

... evo ovo.

 

STUDENT

A šta će mi to?

 

VATROSLAV

Polako, momče, ne znaš ni čemu služi...evo recimo...jeo si meso, jel da?

 

STUDENT

Jesam, pa?

 

VATROSLAV

Malo žilavo, jel'da?

 

STUDENT

Pa ako se fino pripremi, i ne baš.

 

VATROSLAV

 (Gleda ga.)

Ma dobro, pusti meso, znaš li šta je to vatra?

(Opet mu se zacakliše oči.)

 

STUDENT

Naravno. Dobro si me podsjetio.

(U tom trenutku se sjeti da je uvijek u unutrašnjem džepu kaputa nosio cigarete i upaljač, te ih pronađe i pripali jednu.)

 

VATROSLAV

Š...Š....Šta je to? Radana mi. De još jednom.

 

STUDENT

Zgodna stvarčica, jel'da? A ne moraš ni lišće po džepovima vući.

 

VATROSLAV

Daj mi to, evo ti zauzvrat moj kaput.

 

STUDENT

Evo ti, svejedno nemam više ni cigareta, a ako ih nađem biće i vatre.

 

VATROSLAV

(Kresnu nekoliko puta upaljačem i sav u čudu reče.)

BIC

(Okrenu se i pođe.)

 

STUDENT

Doviđenja Vatroslave.

 

(Ni glasa.)

 

STUDENT

Zaboravio si kaput.

 

(Opet ni glasa.)

24.02.2009.

POKOJNIK I PUKOVNIK (čin IV)

Čin IV

 

(Pred Radanom.)

 

 

RADAN

Evo da počnemo. Ja sam Radan, ovo ovdje je Roj.

 

STUDENT

Drago mi je, ja sam...

 

ROJ

Ma znamo ko si ti, mi sve znamo...

 

RADAN

 (Roju.)

Dobro, jesmo li se dogovorili da ja pričam i postavljam pitanja, a ti da pišeš. Je li tako stoji u ugovoru?

 

ROJ

(Pognute glave.)

Jeste šefe, izvinite.

 

RADAN

Evo, ti postavljaj pitanja, a ja ću da pišem. Hoćeš li da ja pišem?

 

ROJ

Neću, izvinite šefe, neće se ponoviti.

 

RADAN

Sada treba da se pozabavimo tobom momče.

 

STUDENT

Gdje sam sada, oprostite, osim što sam u Mađarskoj, meni je sve ovo isto? Raj, Pakao?

 

ROJ

Čuj gdje si sada...

 

RADAN

Opet se ti javljaš, dovraga, pa možeš li da bar malo šutiš, eto nisi još ni riječi zapisao a samo blebletaš.

 

ROJ

Jao izvinite, ne znam šta mi bi...

 

RADAN

Ćuti sada i piši, ako šta mrzim to je izvinjavanje...Nego momče, ovdje ima da se odvažu neke stvari, znaš.

 

STUDENT

Rekoše mi.

 

RADAN

Bojiš li se?

 

STUDENT

Pa i ne.

 

ROJ

Oho, pa opet imamo junačinu...

 

RADAN

 (Ovaj put samo pogleda Roja i u papir pred njim.)

Znaš li momče da ćemo sada da važemo?

 

STUDENT

I ne morate. Ako dobro pretpostavljam, ne morate ni da važete.

 

RADAN

A što sine?

 

STUDENT

Pa nisam nikad vjerovao da je neko biće odgovorno za stvaranje svijeta, bio sam popriličan egoist, nisam član ni jedne vjerske zajednice, i još sijaset stvari... Tako da znam šta me čeka, a i većina koje poznajem su pretpostavljam tamo ili će biti tamo, pa da Vam ne oduzimam vrijeme...I da, učinio sam prekršaj najveći od svih, pa tako da...

 

RADAN

A koji to prekršaj?

 

STUDENT

Pisao sam pogrešnim pismom.

 

RADAN

(Razumljivo klimajući potvrdno gore-dolje.)

Da. Da. Nezgodno. Ali pravično.

(Diže ruku u visini glave dok je izgovarao posljednju riječ.)

 

STUDENT

Postavio bih jedno pitanje, ako imamo vremena?

 

RADAN

Vremena? Dečko vrijeme ovdje ne postoji, navikni se na to. A ako ne postoji znači da ga imamo.

(Poče histerično da se smije svojoj šali, a za njim i Roj.)

 

STUDENT

Ako se već sve važe, onda se nadam da će biti i pravedna 'odvaga' onome ko me je gurnuo niz stepenice i poslao ovamo.

 

RADAN

Pa, iskreno da ti kažem, ne bavimo se mi ovdje vašim odnosima tamo, to ko je koga gurnuo, to je isključivo vaša stvar. Ne vidim šta bi mi imali sa tim.

 

STUDENT

Ne razumijem. Nije ni važno.

 

RADAN

Čak, ako se ne varam, a ja se nikad ne varam...

(Opet se zacenu od smijeha.)

...ta osoba će ovdje imati visoku funkciju.

 

STUDENT

Krasno.

 

RADAN

Zamjeniće Roja, kada za to dođe vrijeme.

 

(Roj tužan spusti glavu.)

 

RADAN

(Roju.)

De ne cmizdri i onako si na određeno.

 

STUDENT

Tako, kada se sve sagleda, vaganje možemo i preskočiti.

 

RADAN

E ne ide to tako, sine, moramo da važemo . Znaš od kada su prvi ljudi napustili rajski vrt,

(Sjeti se prvih ljudi i njihove neopisive glupoće te poče da grize donju usnu.)

evo Roj i ja važemo. Jel' tako Roj?

 

ROJ

Jeste šefe, od samog početka....

 

RADAN

Prekini, molim te.

 

STUDENT

 Dobro de, da važemo.

 

RADAN

Da važemo. Znaš, radi se o tome da ste vi ljudi napustili rajski vrt. Prokockali ga.

 

STUDENT

Da, da, čitao sam nešto o tome.

 

RADAN

Znaš li kako ste izgubili to savršenstvo rajskog vrta?

 

STUDENT

Zato jer su prvi ljudi jeli zabranjeno voće.

 

RADAN

Ma nisu ga jeli, ne budi naivan. Ma nije to sada važno.

 

STUDENT

Pa zar...

 

RADAN

Polako, ništa ti još ne znaš, al' vaga će da pokaže šta ste izgubili. Vidiš li šta je na stolu?

 

STUDENT

Dvije jabuke, ako se ne varam.

 

RADAN

Tačno. Dvije jabuke iz rajskog vrta. Evo stavićemo na vagu jednu. Tako. Ajde sada pročitaj koliko je teška!

 

STUDENT

154,3 grama.

 

RADAN

Odlično. Evo sada druga jabuka. Očitaj.

 

STUDENT

Isto.

 

RADAN

Može li glasnije malo, nisam čuo.

 

STUDENT

Isto kao i prethodna. 154,3 grama.

 

RADAN

(Pobjednički uskliknu.)

Aha.

 

ROJ

 (Takođe pobjednički.)

Aha.

 

RADAN

Jel' vidiš.

 

STUDENT

Vidim pa šta.

 

RADAN

Potpuno iste težine. U miligram.

 

STUDENT

Pa dobro, čestitam.

 

RADAN

Ništa ti ne razumiješ, nije ni čudo, ti ono filozofiju si studirao?

 

STUDENT

Da.

 

ROJ

Pa nije ni čudo. O, izvinjavam se.

 

RADAN

Evo sada ćeš da shvatiš šta ste vi ljudi izgubili. Skini cipele.

 

STUDENT

(Već se zabavljajući čitavim procesom skinu cipele.)

Evo ih.

 

RADAN

Jesu li to iste cipele, mislim par?

 

STUDENT

Da.

 

RADAN

Obje su od istog proizvođača?

 

STUDENT

Da, naravno.

 

RADAN

Isti dan si ih kupio i obje su bile nove?

 

STUDENT

Da, pređite na stvar molim Vas.

 

RADAN

A šta kažeš da ih izvažemo?

(Pobjednički upita.)

 

ROJ

Da se važe!

 

RADAN

Ćuti, molim te!

 

STUDENT

Pa važite....

 

RADAN

Očitaj mladiću težinu prve cipele!

 

STUDENT

326,3 grama.

 

RADAN

(Smijući se zadovoljno i gurkajući Roja laktom.)

Evo i druge, očitaj!

 

STUDENT

320, 0 grama

 

RADAN

(Unezvjereno)

Aha.

 

ROJ

(Izbezumljeno)

Aha.

 

RADAN

E vidiš li sada? Je li ti sada jasno zbog čega sve ovo?

 

STUDENT

(U nevjerici.)

Možete li mi vratiti cipele.

 

RADAN

Naravno, šta bi mi ovdje sa nejednakim cipelama. Šta kažeš na sve ovo?

 

STUDENT

Ne vidim nikakav smisao...

 

RADAN

Dobro, vi filozofi ste malo sporiji, ali imamo mi strpljenja, ajde Roj ponesi dvije paprike iz vrta, a ti momče, skini čarape.

 

STUDENT

Nema potrebe, zaista, ne vidim kuda bi to vodilo.

 

RADAN

Pa ti si izvanredno glup. Pa zar ne vidiš prednosti koje ti se pružaju...šta si sve izgubio prije nekoliko hiljada godina....

 

STUDENT

Pa jedina prednost koju sam do sada uočio je da vam ovdje ne treba kantar, dovoljan je i digitron da bi ste odredili težinu.

 

RADAN

 (Već nervozno.)

Jel' ti to provociraš?

 

STUDENT

Jel' mogu ja sada u pakao. Mislim da ovo nema smisla.

 

RADAN

Ti još ne shvataš. A šta misliš gdje si čitav život proveo. Je li ti ikada palo na pamet, dok si bio u životu, da izvažeš recimo dvije cigle, ili krastavca, ili rukavice. Da si se potrudio i na vrijeme vagao, shvatio bi gdje si.

 

STUDENT

Dobro i šta sada?

 

RADAN i ROJ

(U jedan glas.)

Da važemo.

 

 

ZAVJESA.

29.01.2009.

Manifest ili Nisam ja majkemi

                Došao sam u posjed manifesta koji Vam garantovano omogućava uspješno pisanje. Pisanje poezije, naprimjer. Ne smijem otkriti svoj izvor jer manifest je strogo čuvana tajna, a ja sam ga dobio na uviđaj poslije velikog ubjeđivanja neimenovanog izvora. Čak sam morao i da kažem:

-          „Ajd mi posudi manifest, što si neki.“

No, to je i manje važna stvar, manifest sam proučio i došao do određenih saznanja. Original sam spalio kako mi je preporučeno, zbog gnjeva viših sila, naravno, okrenuvši se oko sebe tri puta na jednoj nozi izgovaravši riječi:

-          „Nisam ja, majkemi.“ (3x bariton, 4x bas, 1x mezzosopran)

Elem, pošto je kletva uspješno skinuta sa mog duha i tijela pređimo na glavne karakteristike veoma uspješnog pisanja.

Značajka br.1

                Uvijek, ali uvijek, u ovim teškim vremenima u kojima nam Zapad nameće svoje vrijednosti koje sve odreda ne valjaju ič, treba se pozivati na tradiciju. Eto, naprimjer, postoje i neke skretnice da Vas održe na pravom putu, kao npr.:

-          „Bolje jedan pripadnik Vašeg naroda star stotinu godina, nego petoro po dvadeset.“

-          „Ma, kada se bolje razmisli neka je i mrtav, samo da nije kvislinška gamad.“

-          „Obavezno ubacivati detalje kao što je escajg od plemenitih metala daleko u prošlost (Trijas, Jura ili Kreda su uvijek aktuelni) i sl.“

-          „Ubacivati stare i zaboravljene riječi koje više nisu u upotrebi, a upotrebljavane su od strane Vaših Starih. Napomena, riječi ubacujte na svakom koraku, 2-3 po stihu.“

-          Itd.

Značajka br.2

                Direktno je vezana za Značajku br.1, a veoma je osjetljive prirode. To je religijski moment koji mora da bude glavna tema vaše poezije bar u 84,47% slučajeva u prvih 14 zbirki pjesama, a potom se može i blago uvećavati, na svakih deset zbirki po pola procenta. Elem, neprestano morate biti u dodiru sa bogom. Evo nekih skretnica:

-          Pjesme o vjerskoj službi naročito su pogodne za sam početak knjige, bar jedna od prve tri pjesme mora biti te tematike i to da je naglašeno da na vjersku službu idete redovito, a ne samo većim praznicima.

-          Dalje, snovi mogu biti jako dobar izvor ideja, a ne mogu se ni provjeriti za razliku od jebene istorije koja i nije tako nepromjenljiva.

-          Vaši obilasci vjerskih objekata moraju biti do u detalje opisani, a ponajbolji metod je: Jedan objekt – jedna zbirka.

-          I naravno, neke stvari se ne trebaju ni pominjati, kao npr. da je Vaša religija neupitno bolja/ispravnija/pravednija/ljepša od bilo koje druge.

-          I slične stvari.....

 

Značajka br.3

                Da se dotaknemo još malo i pomenute istorije. Ko kaže da je ono što je pisala komunistička/nevjernička/besposlena gamad uopšte i tačno. Vjerovatno niste znali da Tito uopšte nije ni postojao, to je bio hologram koji je uvijek pažljivo pripreman da obmanjuje narod, a sve ono što su postigli, a što bi se i moglo smatrati pozitivnim, ustvari nije ni postignuto, svi smo bili hipnotisani.

                Molim Vas, nemojte da padnete pod uticaj gamadi pa da još i povjerujete kako su četnici i ustaše bili fašisti. Dobri su to momci bili, mladi, šta su se oni razumijevali u ...

                E sada, presudni moment. Ako je to što piše u tzv. Istorijskim djelima nije tačno, onda Vi krojite onako kako bi moglo da bude, to jest trebalo da bude, to jest kako je u stvari bilo. Vrijeme je da se istina jednom i sazna.

Značajka br.4

                Nažalost, živimo u veoma burnim vremenima i to zajedno sa ostalim narodima, nacijama, rasama, među različitim religijama, denominacijama, sektama. (Ne poželjeti nikom.) Na odnose prema drugom, a to su oni koji su daleko ispod Vas u vrijednosnom smislu, morate obratiti posebnu pažnju. Očistite kukolj, odstranite gamad i dok meditativno težite za sterilnim društvom neka Vam dobrodođu ove kratke upute:

-          Žrtve rata ne mogu biti ljudi ako nisu Vaše nacionalnosti....

-          A ako i ima nekih žrtava onda su se sami između sebe ubijali....

-          A i ako nisu, onda od tog broja (žrtava) oduzmite 90 procenata, podjelite dobijenu cifru sa 4 i oduzmite još dva, da bi došli do tačne brojke....

-          ....

-          Drugi su uvijek gamad, drugi je rak-rana, drugi je pogan, drugi nisu ljudi, drugi su beštije....čini mi se sedmoglave, ali kako sam zapalio manifest ne mogu da se sjetim.

-          Drugi uvijek saobraćaju sa nečastivim i to je potvrđeno anketom na terenu.

Ovo su osnovne značajke koje treba da koristite pri pisanju Vaše poezije, ako imalo držite do sebe. Još da Vam pomenem, zagarantovane su i sve važnije unutarnacionalne nagrade, samo morate sačekati da dođete na red da ju primite. Ne gubite nadu, nema ni jednog/jedne koji nisu primili glavninu nagrada.

Za prozu su stvari uglavnom iste, malo se samo razlikuju brojke, procenti i redoslijed upotrebe navedenih elemenata.

Poželio bih Vam mnogo sreće pri radu, ali uz ove upute nije Vam ni potrebna, uspjeh je zagarantovan.

13.01.2009.

Prvih hiljadu godina je najteže

I

Govorka se da je postojao nekada davno, čak i prije vremena samog, neki lik izrazito vrijedan. Volio je da radi sve i svašta, nije birao poslove, što zamisli to i ostvari. Kažu da je za nepunu sedmicu stvorio i nebo i zemlju i svjetlost i tamu i vodu i suho i karakondžule svakojake i stoku i sitne životinje i ugljik i kalcijum i zlatni delišes i nekakvog retarda. Ovih nekoliko redova uglavnom će biti posvećeni tom retardu pa ćemo ga radi lakšeg snalaženja zvati Adam.

Posadi ovaj prvi, zvaćemo ga Radan, ovog drugog ispred sebe, a označismo ga sa Adam, i razgovor poče:

-         Imaš ovdje u ovom rajskom vrtu brate mili svega i svačega, voća i povrća i drangulija razno-raznih, a od posla eto samo im imena nađi!

-         A oprostite, ne razumijem, šta treba da nađem i gdje, moliću lijepo.

-         Pa kao što se ti zoveš Adam....tako eto da ti je lakše....šta ja znam....daj ime svakoj stvari.

-         Da svaku stvar nazovem Adam?, stidljivo priupita.

-         Ma ne, nego.... Slušaj, radi šta hoćeš, ne interesuje me, zovi ih sve Adam ako hoćeš.

-         Ali to mi uopšte ne olakšava jer ako....

-         Zaboravi ovaj razgovor, živ bio, vidim ja da ti nisi sasvim čitav, sad ću ja tebi stvoriti drugu polovinu pa se sa njom dogovaraj.

-         A hoće li se i ta druga polovina zvati Adam?

-         O bože.

Radanu, vidno razočaranom u svoju kreaciju, nije nedostajalo vjere, smatrao je da će ipak sve doći na svoje mjesto. Vječnost je pred njima. Nego dade se na posao i poslije izvjesnog vremena predstavi Adamu Adama, tačnije rečeno Evu, predivno žensko čeljade. No, imao je i Adam nekih novina za Radana:

-         Poslušao sam te....u vezi sa onim imenima...i stvarima....kazao si da imam ovdje ovo voće i povrće...pa sam ja....probao jelte od svakog....i...odlučio sam da ono što mi godi za jelo nazovem voće...a ovo drugo povrće....pa eto....ako se slažeš.....

-         Dobro, dobro i to je neki napredak ... a.... gdje su ti zubi, mislim ..... pola zuba nemaš .... nije mi jasno....

-         E to je od povrća, ali ništa zato, sada sam načisto, povrću više neću ni da priđem, a i gori su, pošten da ti budem, ovi stomačni problemi...samo....na tragu sam spoznaje....tj....prilično sam siguran da je uzrok isti....da je to od povrća...

Ne završi Adam misao i povrati tu pred svima neku koru od drveta napola sažvakanu, malo blata i ostatke nečeg što će kasnije biti nazvano žaba. Radan se, sav se preznojavajući, još malo tu zadrža gledajući kako Adam sa velikim poletom, uprkos stomačnim problemima i frfljajući kroz ostatak zuba, objašnjava Evi novouspostavljeno ustrojstvo svijeta zasnovano na razlikovanju voćki i povrćki. Potom ih ostavi da se malo bolje upoznaju, još uvijek ne gubeći nadu u njih.

Ne znam koliko je vremena prošlo ali znam da Radan osmisli test za svoj dvojac. Saopšti im slijedeće:

-         Dragi moji, od danas imamo novo pravilo u ovom našem prelijepom vrtu.

-         Nemoj samo da moramo jesti povrće, otužno reče Adam.

-         Smijete jesti sve kao i do sada, ali sa malim izuzetkom.....recimo...ovo drvo ovdje.....e....sa njega ne smijete jesti plodove.

-         A zašto?

-         Pa eto, zato što je to drvo moje.

-         Zar nisu sva tvoja?

-         Jesu...ali vi nemojte jesti plodove sa ovog, a jedite sa kojeg god drugog hoćete....o bože....pa nije valjda toliko komplikovano?

-         Ali mi svo već jeli sa tog drveta, okrenu se Evi i reče, sjećaš se da smo baš juče ubrali....

-         Zaboga, kažem od danas, ako ste jeli do sada...jeli ste.....i u redu....nemojte OD SADA.

-         Dobro, ako tako želiš, nećemo jesti plodove tog drveta.....nego.....zašto se svaki put ljutiš kada razgovaraš sa nama.

-         Zato što...kad god....mislim....pokušavam ja polako....nego....ne razumijem....

-         Ako je zato što smo jeli sa ovog drveta...mislim....nismo znali da je baš ono tvoje....mi ne bi da smo znali....

-         Idite u tri pizde materine.

 

Radan samo nestade, a Eva i Adam nastaviše svoj još prije započeti razgovor:

 

-         ...kažem ti neću Adame i neću...

-         Pa ne mogu ja svaki put....eto juče sam tri puta....

-         Nemoj ni ti.

-         Ali kako ćemo Evo ženo božja znati šta je voće a šta povrće, ako nećeš s vremena na vrijeme da probaš nove stvari.

-         Neki dan sam probala te bobice koje same hodaju po drveću i bolio me stomak čitav dan.....i opet ti kažem neka su šarene stotinu puta, ne mora značiti da su i ukusne.

-         Nikako te ne razumijem, ali znaj.....kada nađem novo voće....neću ti kazati...

 

Dani su prolazili, a naši junaci su lijepo živjeli, ako se ne računa prirodno-istraživački rad, no on je svakako uvijek težak, uvjek je povrćkast da tako kažemo. Prođe i koji mjesec, a prođe i poneka godina. Adam i Eva ponekad su se svađali, isto tako mirili, ali bili su zaista sretni. Jedno veče, sjedoše pored BAŠ ONOG drveta da malo odmore kad ih prepade zmija koja im se obrati.

 

-         Adame, Evo, ....

-         Prvi put vidim povrće koje govori, reče Adam.

-         Šta želiš?, upita Eva.

-         Znate li zašto ne smijete jesti sa ovog drveta?

-         Zato što je ono njegovo, odgovoriše u jedan glas.

-         Nije zato, doda duguljasto, oblo, klizavo, savitljivo povrće, kako je bilo klasifikovano u preciznom sistemu.

-         Već.....

-         Ako budete jeli sa tog drveta postaćete kao ON.

-         Ko? Radan?

-         Pa da.

-         Ma nećemo, mi smo već jeli, ali davno to bješe, reče Eva, mada istina je da Adam poslije toga liči malo na Radana, često je ljut kada razgovaramo.

-         Nisam mislila tako, ako sad budete jeli sa toga drveta, možete dobiti njegove moći.

-         Kakve moći?

-         Pa svakojake.

-         A kakve tačno.

-         PA SVAKOJAKE...ŠTA JA ZNAM.....DO VRAGA....ZNAĆETE UNAPRIJED ŠTA JE VOĆE A ŠTA POVRĆE, NA PRIMJER.

-         Pa mi to i sada znamo, evo Adam je probao skoro sve, tako da.....

 

Zmija je pokušala na razne načine da ubijedi Evu i Adama da samo probaju jednu jabuku, i svakim pokušajem je bila sve nametljivija i dosadnija, dok je Eva napokon ne pogodi nekim povrćem, koje će kasnije da se zove kamen, ravno u oko. Zmija pobježe uvijajući se od bolova i nešto nerazumljivo kudeći i psujući samu sebe....Nekoliko dana poslije tog incidenta, pojavi se i Radan:

 

-         Dobar ti dan Radane, a šta ti je to preko oka?, upita Eva.

-         Ma ništa, udario sam se, eto baš prije par dana. U redu je, proći će brzo.

-         A što si se udarao, da nisi možda probavao je li slučajno voće ili povrće, mogao si da pitaš i Adama, vala nema ti više te stvari koju nije probao.

-         Ma ništa, zaboravi......Nego da te pitam, ako je Adam sve već probao, da nije jeo i sa onog mog drveta? Samo da provjerim.

-         Ma ne, nikako. A pošteno da ti kažemo te su nam jabuke bile uvijek neke kisele tako da nismo ni mislili više nikad ni da ih jedemo, a onda si se pojavio i kazao da ...

-         Kisele, kažeš?

-         Ma da, uopšte nam se ne sviđaju, ne znamo samo kako ti možeš da ih jedeš.

-         Kisele.

-         Da, da, rekla sam kisele.....baš onako....skupljaju se usta od njih....

-         E sad ću da vam jebem mater. Gdje mi je onaj mali sa.....

 

Počeo je da ih vija po Edenskom vrtu neki mladić sa krilima i nekom plamenom drangulijom, a Adam i Eva, dok su bježali, složiše se da su i mladić i ta drangulija zasigurno neko povrće i to najgore do sada.

Kada se potjera završila Eva sva zadihana primjeti:

-         Je li Adame, ne čini li se i tebi da je malo ovo drugačije nego....

Osvrnu se Adam i vidje da zaista više nisu u onom nepreglednom prelijepom vrtu, a što je bilo mnogo važnije, koliko se Adam mogao prisjetiti obimne klasifikacije, povrća je bilo na svakom koraku za razliku od voća kojeg nije ni bilo u vidokrugu. Adam se odmah sjeti stomačnih problema i oči mu se napuniše suzama. Istina je da Adam nije bio naročito obdaren pameću, ali moramo priznati da je bar imao dobro pamćenje. Malo je razmislio i kazao Evi:

-         Mislim da znam gdje smo.

-         A gdje smo to?

-         Spominjao je Radan dosta puta ovo mjesto, a mi i nismo mnogo marili za to.

-         Dobro, a gdje smo Adame?

-         A toliko nam je puta prijetio sa ovim.

-         Adame, molim te. Gdje se nalazimo.

-         Evo, nisam sasvim siguran, ali mislim da se ovo mjesto zove Tri Pizde Materine.

-         Uh da, sada se i ja sjećam, sada vidim na šta je mislio.

 

II

Noć je već počela da pada i oni potražiše sklonište da se sakriju bar do jutra, jer već je Adam imao plan šta treba činiti. Kada su našli gdje da se smjeste Adam primjeti da se Eva sve više i više hihoće.

-         Hi-hi-hi-hi-hi....

-         Šta je sa tobom?

-         Hi-hi, ma ništa, nešto mi je smiješno.

-         Pa to vidim i ja, nego te pitam čemu se smiješ?

-         Naljutićeš se ako ti kažem, hi-hi.

-         Slušaj, tebi ako je smiješno što smo ovdje bez ikakvog voća i što je vraški hladno, ti se onda smij, meni nikako nije do smijanja. Ja se ubih od razmišljanja kako da se vratimo tamo u vrt, a ona se hihoće.

-         Ma nije to, ha-ha-ha, gromoglasno poče da se smije Eva.

-         Već šta je, života ti?, upita Adam na kraju nerava.

-         Sa suzama u očima, Eva jedva mu pojasni: Ma to što ti je među nogama, HA-HA-HA...

-         Šta ima tu smiješno, do sada ti nije bilo smiješno?

-         Ne znam, ali ne mogu da se prestanem smijati.

Ujutro Eva kada se probudila Adam je već bio obučen i trenirao je kako da što lakše da hoda sa novom oblekom na sebi. Primjetio je da nova obleka, koja se sastojala od nekakvog pljosnatog kamenja i povećih komada drveta uvezanih lijanama, sasvim lijepo pokriva to što treba da pokrije ali da je prilično teško hodati pod tolikim teretom. Od postanka svijeta jedina stvar kojoj se više smijalo nego Adamovom ponosu je bila Adamova obleka, dalo se primjetiti po Evinom smijehu.

Kada je Eva osmislila koliko toliko suvislu odjeću, u kojoj se moglo komotno kretati, tada je trebalo pristupiti Adamovom planu povratka u rajski vrt. Prvi plan, a koji je propao, je bio da se samo tako lijepo pojave u vrtu i da se prave da se ništa nije dogodilo. Drugi plan, koji je takođe propao, se sastojao u tome da se podmite anđeli koji su čuvali ulaz u vrt. Nuđeno je svašta, od prelijepe odjeće koju bi Eva za njih napravila, do svakodnevne opskrbe voćem itd. Na kraju pojavi se i Radan, te im saopšti:

-         Dragi moji sada šta je tu je, povratka nema, nego vi lijepo nazad, obrađujte zemlju, živite od svog rada i uzgajajte samo slatke jabuke.

-         Eto Radane, mi smo se spremni izviniti, što smo jeli tvoje jabuke...

-         A jeli ste znači?

-         Ne, nismo.

-         Pa što se izvinjavate?

-         Pa ne znamo za što drugo da se izvinimo.

-         Ne, ne, sada morate nazad i tako vam je kako vam je i o tom više nema govora.

Radan, gubeći svaku realnu nadu u svoje prvence, odluči da ne napravi istu pogrešku sa njihovim potomcima. Njima podari dva predivna sina, sinovima podari malo više umnosti, a sebi je mislio da je tim podario malo manje nerviranja. Nije bio u pravu što se njega samog ticalo.

 

III

Kain i Avelj odrastoše u dva predivna i jako pametna mladića. Milina je bilo gledati kako odrastaju i njihovim roditeljima i Radanu. Braća su često razgovarala, nisu se svađali, trudili su se uvijek da saslušaju jedan drugog i uvijek nudili argumente. Adam i Eva su ih ponekad slušali, premda ni jedne jedine riječi nisu nikada razumijevali bili su ponosni na svoju pametnu dječicu. Jedne prilike Radan se pojavu u sred razgovora.

-         ...dobro, možeš tvrditi da je čitav svijet u osnovi potekao od jednog elementa, ali ja hoću da kažem da taj pravac mišljenja neće nas daleko dovesti.

-         Zašto, moliću lijepo? Ti ipak misliš da je u osnovi više elemenata koji se miješaju. Dobro priznajem da sam i ja bio tog mišljenja, ali što sam više razmišljao sve sam više uviđao da mora biti to Jedno iz čega sve izvire.

-         Ne ja hoću reći da ne treba ići ka monizmu niti ka pluralizmu, već je stvar u tome da sam došao do spoznaje da do tih prvih elemenata ne možemo doći ma koliko da razbijali glavu o tome. A ako nekada i dođemo do nekakvih spoznaja ne možemo biti u njih sigurni. Čemu onda uopšte razmišljati na taj način.

-         Momci, dobar dan, a o čemu vi pričate?

-         Dobar dan Radane, namignu Kain Avelju i trznu glavom prema Radanu. Diskutujemo malo, kao i obično o suštini nekih stvari, i tako.

-         Kakvim crnim suštinama i stvarima?

-         Ma ne bi ti to razumio.

-         Diskutujemo o nekim problemima koji možda i nemaju pravog razrješenja, npr. da li je svijet stvoren ili postoji od uvijek...i tako...različite rasprave....

-         Pa mogli ste da pitate, a ne da razbijate glavu, svijet je stvoren, ja sam ga stvorio.

-         Da, da naravno, da si ga ti stvorio, namignu opet jedan drugom, a zašto sada ne ideš kod naših roditelja da sa njima razgovaraš, kažemo ti da ne razumiješ ovo o čemu pričamo i vjerovatno ćeš se bolje razumjeti sa njima.

-         Čekaje momci, vi meni ne vjerujete?

-         Ma vjerujemo, kako da ne vjerujemo.

-         Ali ja vam mogu dokazati da sam ja stvoritelj, mogu da stvorim i da uništim sve što poželim.

-         E upravo to ja sada i objašnjavam, čak i da možeš, kako ja mogu biti siguran da je to tako.

-         Pa vidjećeš svojim očima, evo na primjer, šta ako bih vam rekao da mogu ovu planinu da srušim u paramparčad.

-         A šta ako bih ti ja rekao da ne mogu biti siguran u to.

-         Kako ne možeš?

-         Pa ne mogu, možda ja to sanjam.

-         Šta sanjaš?

-         Pa da ti rušiš planinu. Lijepo sanjam i tebe i svoga brata kako smo mi ovdje u podnožju planine i ti srušiš planinu na moje oči, ali to je samo san. Jedino mogu biti siguran u svoje postojanje jer ja sam taj koji sanjam. Ne mogu biti siguran ni u postojanje svog brata i on je možda san i kada se probudim opet ću shvatiti da sam jedinac.

-         Crko ja dabogda ako ste vas dvojica normalni.

-         Eto vidiš da je skepsa normalna pojava kod nas umnih bića, ti sumnjaš u našu normalnost, a mi možemo da sumnjamo u tvoje postojanje. Jednostavno zar ne.

-         Ti ćeš da sumnjaš u moje postojanje.

-         Zašto da ne?

-         Kažeš zašto da ne?

-         Da, zašto da ne?

-         E pa sada ću ja malo da sumnjam u tvoje postojanje.

U tom trenutku puče grom i ubi Avelja, a Radan ode ljut i obavijesti Adama i Evu kako je Kain digao ruku na svog rođenog brata.

Sličica je preuzeta sa http://www.freakingnews.com/Adam-and-Eve-Pictures-34938.asp

O-blog
<< 03/2009 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031

Pogledajte još...

Citati...


"...jedan eminentni akademski kritičar rekao mi je da sam  ja
tužni simptom neuspjeha jednog intelektualnog staleža u vrijeme krize.
Pretpostavljam da se podrazumijevalo da su taj profesor i njegove
kolege radosni simptomi uspjeha. Dobročinitelji čovječanstva zaslužuju
čast i spomen-slavu koja im pripada. Izgradimo Panteon za profesore.
Trebalo bi ga smjestiti među ruševine jednog od
ispražnjenih  gradova Evrope ili Japana, a iznad ulaza u
kosturnicu napisao bih slovima visokim otprilike dva metra jednostavne
riječi: POSVEĆENO SJEĆANJU NA ODGAJATELJE SVIJETA. SI MONUMENTUM
REQUIRIS CIRCUMSPICE."


ALDOUS HUXLEY - predgovor za BRAVE NEW WORLD



"Da čovek u stvarima oko sebe može nešto za sebe da nađe, na
primer, čista je fatamorgana. Stvari ne vrede ako nam ne otkriju ono
što smo u njima tražili, a tražiti i dobiti možemo samo
što smo u njima ostavili."


BORISLAV PEKIĆ - ZLATNO RUNO



"Kad je istina samo istina, onda je neprirodna, ona je apstrakcija koja
ne sliči ničemu u stvarnom svijetu. U prirodi uvijek ima tako mnogo
irelevantnih stvari izmješanih s osnovnom istinom. (...)
Prave orgije nisu nikad tako uzbudljive kao pornografske knjige."


ALDOUS HUXLEY - KONTRAPUNKT



"Leš je pokvareno meso. Pa lijepo, a što je sir?
Leš mlijeka."


JAMES JOYCE - ULYSSES




Kontakt info...

Za sve nedoumice, komentare ili privatne poruke pišite na:



stalker-sk(at)hotmail.com




MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
2610

Powered by Blogger.ba